Svet
19.05.2022. 12:15
Milan Mišić

Rat u Ukrajini

Ko ubija ruske generale?

Putin i Šojgu 18.5.2022.
Izvor: EPA / MAXIM SHIPENKOV

Ovogodišnja proslava Dana pobede održana u ponedeljak u Moskvi bila je uobičajeni spektakl pokazivanja ruske vojne moći koji je ovoga puta bio u neskladu sa njenom primenom u "specijalnoj vojnoj operaciji“ u susednoj Ukrajini.

U prazničnom govoru predsednik Vladimir Putin je taj rat, koji se u Rusiji ne zove ratom, opisao kao produžetak onog koji je, kapitulacijom oružanih snaga nacističke Nemačke, završen 9. maja 1945 – s tim što su neprijatelji ovoga puta "ukrajinski nacisti“. U jednom momentu obratio se i vojnicima koji su na frontu, poručujući im da se "bore za domovinu i njenu budućnost“, kao i da "niko ne zaboravi lekcije Drugog svetskog rata“.

Kuriozitet je da u svojoj besedi nijednom nije izgovorio reč "Ukrajina“ i da očigledno nije imao čime da se pohvali ni pred sugrađanima ni pred svetom, pa je ovogodišnja parada bila novi dokaz da je snaga ruskih oružanih snaga, ako se izuzme njen nuklearni arsenal – sve donedavno bila precenjivana.

To se najbolje vidi baš u Ukrajini gde ni posle bezmalo tromesečnog vojevanja nije ostvaren nijedan od pretpostavljenih ratnih ciljeva. Istovremeno, dosadašnji tok invazije je, kako to ocenjuje nemački "Špigl“, Putinov "vojni i moralni fijasko“.

Zbog konteksta u kojem je održana parada, za momenat je skrenuta pažnja sa glavnih ratnih događanja, među kojima je, po mogućim posledicama, najvažnija kontroverza koja je stvorena nepromišljenim hvalisanjem američkih obaveštajnih službi da su one bile te koje su, pravovremenim dostavljanjem obaveštajnih podataka, Ukrajincima omogućile da na bojnom polju ubiju čak 12 ruskih generala (po nekim izvorima ta brojka je 15), što je bez presedana u savremenoj istoriji ratovanja.

Američki obaveštajci nisu stali samo na tome, već su tamošnjim medijima predočili i svoje zasluge za potapanje ponosa Crnomorske flote, krstarice "Moskva“, čime je Rusiji naneta finansijska šteta od 750 miliona dolara, uz neprocenjiv gubitak prestiža. "Moskva“ je inače potopljena pošto je, na osnovu američkih koordinata njene lokacije, pogođena sa dve ukrajinske rakete.

Sve to je bio materijal za globalni medijski publicitet, dok nekom iz američkog obaveštajnog i političkog establišmenta nije svanulo da o takvim stvarima ne bi trebalo govoriti javno.

Najpre je "Njujork tajms“, čiji je tekst prvobitno bio naslovljen kao "SAD pomogle Kijevu u ubijanju ruskih generala“, reč "ubijanju“ zamenila rečju "ciljanju“, da bi obaveštajni establišment, shvatajući šta je u stvari uradio, započeo operaciju saniranja štete.

Najpre je portparol Saveta za nacionalnu bezbednost saopštio da se Ukrajini zaista dostavljaju "informacije o stanju na ratištima“, ali "ne sa namerom da joj se omogući da se eliminišu ruski generali“.

Stvari je nastojao da relativizuje i Džon Kirbi, predstavnik Pentagona za štampu, rekavši na ovim povodom sazvanoj konferenciji za medije da se Ukrajini "o ruskim jedinicama dostavljaju informacije za koje verujemo da su bitne i pravovremene, kako bi mogla da maksimalno organizuje svoju odbranu“.

Kirbi je napomenuo da obaveštajne podatke o pozicijama i kretanjima ruske vojske Ukrajinci dobijaju i od drugih zemalja, a sem toga imaju i kompetentnu domaću obaveštajnu službu, kao i da sami odlučuju u koje svrhe će ih upotrebiti. U svakom slučaju, obaveštajna pomoć Ukrajini po njegovom mišljenju je "legitimna, legalna i ograničena“.

Umesto da se smiri, kontroverza je eskalirala u tolikoj meri da je iznudila i reakciju Bele kuće: predsednik Bajden je u prošli petak na raportiranje pozvao direktora CIA-e Vilijama Bernsa, direktora svih obaveštajnih službi Avrila Hejnsa i šefa Pentagona Lojda Ostina, saopštivši im tom prilikom da to što je procurilo nije bilo za javnost.

Šteta za Ameriku u ovom slučaju je očigledna: ovaj zaplet bio je potvrda da Amerika direktno učestvuje u ratu, što ima posledice po nacionalnu politiku (o tome bi morao da se izjasni i Kongres) i potencijal da rusku invaziju pretvori u direktan rat Rusije i SAD.

Bajden je bio prisiljen da interveniše pošto je dobio procenu da ukrajinski rat postaje sve opasniji po Ameriku, time što može da je u rat uvuče direktnije i dublje, što joj u ovom momentu nije u interesu. "Bajden ima dobar osećaj gde američki interesi počinju, a gde se završavaju“, konstatuje tim povodom u svojoj analizi situacije kolumnista "Njujork tajmsa“ Tomas Fridmen, obrazlažući tezu da SAD treba da pomažu u proterivanju ruske vojske i obnovi ukrajinskog suvereniteta, ali ne i da Ukrajina "postane američki protektorat na granici sa Rusijom“.

Krajnji američki cilj, zbog čijeg obelodanjivanja se u Beloj kući takođe kaju, definisan je u izjavi ministra odbrane Lojda Ostina iz aprila u kojoj je rekao da "mi želimo da Rusiju vidimo oslabljenu u tolikoj meri da više ne bude u stanju da ponovi nešto slično invaziji na Ukrajinu“.

Kao glavno američko geopolitičko postignuće od početka ruske invazije, Fridmen inače navodi Bajdenov uspeh u odvraćanju Kine od vojnog pomaganja Rusiji. Kaže i da je američki predsednik kineskom kolegi Si Đinpingu lično objasnio da bi kineski pristup tržištima dva glavna trgovinska partnera – SAD i EU – bio znatno otežan ako bi Peking vojno pomogao Moskvi, što dosad nije činio.

Za ovu uslugu Kina nije tražila reciprocitet jer, pored obaveštajnih podataka, SAD su Ukrajini od početka rata dale oko 3,7 milijardi dolara vojne pomoći, dok je Pentagon preuzeo na sebe da za rukovanje novim oruđima obuči što više Ukrajinaca.

Jedan od podrazumevajućih ciljeva Amerike mogao bi da bude i da se rat u Ukrajini uz njenu pomoć Ukrajini nastavi, što bi Rusiju moglo da iznuri na isti način kako je svojevremeno Sovjetski Savez iznuren u Avganistanu.

I dok operacija opovrgavanja da ruski generali na ukrajinskim ratištima ginu zato što ih prvo nanišane Amerikanci, dok oroz povlače Ukrajinci, nesporno je da su ruski gubici u ljudstvu i tehnici zaista iznenađujuće veliki.

Ekspertske procene su da je reč o najvećoj stopi smrtnosti među najvišim oficirima ruske armije od Drugog svetskog rata. Najmnogobrojnija od "Otadžbinskog rata“, kako se u Rusiji zvanično naziva najveći vojni sukob 20. veka, jeste i armada koja je 24. februara izvršila invaziju na Ukrajinu – oko 200.000 vojnika. To je svakako najveća sila koja je angažovana od raspada Sovjetskog Saveza pre više od 30 godina. Poređenja radi, u desetogodišnjoj sovjetskoj okupaciji Avganistana tokom 1980-ih učestvovalo je oko 115.000 vojnika.

U Moskvi je dosad ozvaničena pogibija samo jednog generala, a što se tiče ruskih izvora o gubicima, zapadni mediji se pozivaju na podatak koji je objavio provladin tabloid "Komsomolskaja pravda“ – da je u Ukrajini poginuo 9.861 ruski vojnik.

Nema zvaničnih podataka ni o tome koliko generala komanduje "specijalnom vojnom operacijom“. Nezvanična procena renomiranog portala za spoljnu politiku Foreignpolicy.com govori o najmanje 42 oficira sa ovim činom, što bi značilo da su gubici u njihovim redovima zapanjujućih 17 odsto.

Admiral Džejms Stavridis, nekadašnji vrhovni zapovednik NATO-a za Evropu (2009–2013), u intervjuu jednoj američkoj radio-stanici emitovanom 1. maja, smatra da brojke o poginulim ruskim generalima ukazuju na "zapanjujuću nesposobnost“ u redovima ruskih oružanih snaga, navodeći pritom da SAD u svim svojim ratovima i bitkama u Iraku, Avganistanu i drugde nisu izgubile nijednog generala na terenu.

Jedna od zagonetki rata u Ukrajini jeste i zašto Putin sa svojom silom na ukrajinskoj teritoriji ne preduzima više da onemogući dostavu zapadne vojne pomoći, pa i zaustavi učestale posete zapadnih zvaničnika Kijevu koje imaju za cilj da jačaju moral ukrajinskih branilaca.

U Kijevu ili drugim ratnim zonama Ukrajine od početka rata boravilo je mnoštvo zapadnih funkcionera i ličnosti koje su time pokazivale solidarnost sa Ukrajincima: najnovija takva poseta koja je privukla veliku pažnju i imala veliki simbolički značaj bio je kratki boravak na ukrajinskom tlu prve dame Amerike, Džil Bajden.

Si-En-En koji postavlja ovo pitanje, nudi i nekoliko odgovora. Jedno od objašnjenja je da Rusiji, uprkos pretnjama da bi mogla da pribegne i svom nuklearnom oružju, takođe ne odgovara eskalacija sukoba, između ostalog i zbog neravnoteže u konvencionalnoj vojnoj moći u korist SAD (i NATO saveznika).

Baveći se istom temom, "Njujork tajms“ pak iznosi da se o ovome u Vašingtonu "raspravlja već nedeljama“, ali da pouzdanog odgovora na pitanje zašto ruska vojska nije agresivnija u nastojanjima da prekine linije snabdevanja kojima se Ukrajini dostavlja zapadno naoružanje – još nema. Jedno od delimičnih objašnjenja jeste činjenica da je ukrajinska protivavionska odbrana i dalje delotvorna i da bi ruski avioni koji bi zalazili u širi vazdušni prostor Ukrajine rizikovali da budu oboreni.

Delimično uverljiva, ali istovremeno i u neskladu sa realnostima, jeste i sugestija da Moskva ne želi da Ukrajinu sasvim razori verujući da još može da je vojno porazi i privede u svoje geopolitičko okrilje, jer bi u tom slučaju imala ogromne troškove u obnovi onog što je sama porušila.

Najverovatnije objašnjenje je da je u pitanju Putinov oprez: on ne može da bude slep pred dosadašnjim neuspesima svog vojnog poduhvata te da zbog toga nije spreman da priziva dodatne komplikacije, zbog čega sa njegove strane dolaze samo verbalne eskalacije.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Poruka nezadovoljstva za Evropsku uniju
Gas

Ruski gas

18.05.2022. 12:15

Poruka nezadovoljstva za Evropsku uniju

Potez očajnika koji više nema šta da izgubi ili pokazatelj samouverenosti i sigurnosti u sopstvenu pobedu. Šta je od ta dva slučaja želela da demonstrira Ukrajina kada je od srede 11. maja u 7 časova izjutra stopirala transport ruskog gasa ka Evropskoj uniji preko gasne stanice "Sohranovka“ koja se nalazi u Luganskoj oblasti?
Close
Vremenska prognoza
scattered clouds
11°C
24.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve