Preporuka za čitanje
Nisu generali izumeli ATOMSKU BOMBU, nego NAUČNICI
Čileanski pisac Benhamin Labatut rođen je u Roterdamu, u Holandiji 1980. Detinjstvo je proveo u Hagu, Buenos Ajresu i Limi, pre nego što se u tinejdž godinama nastanio u Santjago de Čileu, gde trenutno živi i radi.
Za prvu knjigu kratkih priča "Antarktik počinje ovde“, dobio je nagradu "Caza de Letras“ u Meksiku, kao i nagradu opštine grada Santjaga u Čileu za najbolju zbirku pripovedaka. Dela su mu "Posle svetlosti“, "Kada prestanemo da razumemo svet“ i "Manijak“.
Roman "Kada prestanemo da razumemo svet“ doživeo je veliki međunarodni uspeh, preveden je na više od dvadeset jezika, a njegovo englesko izdanje bilo je 2021. godine u najužem izboru za internacionalnu Bukerovu nagradu.
Nisu generali izumeli atomsku bombu, nego naučnici. Tvorac "pruskog plavetnila“ primenio je ovu otrovnu boju kao smrtonosni plin u logorima smrti. Ironija je što iza otkrića oružja za masovno uništenje stoji Franc Huber, nemački hemičar jevrejskog porekla. Ne direktno. Kao što su i naučnici koji su razbili atom omogućili Openhajmeru da stvori nuklearnu bombu i da se nakon toga do kraja života bori protiv nje. Bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ironično su nazvane Mališa i Debeljko, a tajni američki projekat razvoja ovog superoružja zvuči tako urbano – Menhetn.
"Kada prestanemo da razumemo svet“ je neprocenjivi miks od romana-eseja, dve priče i jedne novele. Počinje pričom o Nirnberškim osuđenicima i najslavnijem zloći – Geringu koji je smrt vešanjem, po presudi, smatrao nedostojnom i zamenio je smrću cijanidom. Saznaćete i šta su pljačkaši grobova tražili u grobnicama Egipta. To nisu bili artefakti.
Nije vam potrebno specijalno znanje iz matematike, fizike, astronomije i ostalih nauka da biste čitali ovu prozu. Labatut vas poput Arijadne vodi kroz lavirinte znanja, baš kao da je svaki čitalac junak Tezej.
Nakon teorije relativiteta u kom pravcu se razvijala nauka? Ajnštajn, osnivač modernog naučnog pogleda na svet, otvorio je Pandorinu kutiju, koja do današnjih dana zjapi raščepljena, zaposevši demonima naučnike, koji dotle obitavaše u sveštenicima i kultovima.
Samo mesec dana nakon objavljivanja opšte teorije relativiteta, u kalu rovova Velikog rata i mastilom prolivene krvi, umazano blatom Ajnštajnu stiže rešenje njegove formule i to tačno, pisano rukopisom ludaka i naučnika, iako je Karl Švarcšild u tom trenutku već bio mrtav. U njegovim rečima iskrsava vizija crne rupe, prevrnutog sveta, definisana kao singularitet i sažimanje u jednu tačku, koju mistici zovu crno sunce.
Aleksandar Grotendik, matematički titan koga je kolega okarakterisao kao najsličnijeg vanzemaljcu, proširio je pojam tačke, dao joj strukturu, veličinu, dimenzije i prostor, vibrirao je između genijalnosti i ludila, spalio svoj magnum opus, otuđio se od sveta, postao nešto između jogina i beskućnika, a ipak iza sebe ostavio korpus rukopisa zaveštan Univerzitetu u Monpeljeu, po kome ga pamtimo.
Nakon principa relativiteta nastao je princip neodređenosti u sferi kvantne fizike, od strane dva naučnika i rivala – Ervina Šredingera i Vernera Hajzenberga, potonjeg nobelovca. Kao objašnjenje ovog principa daje se princip paradoksa Šredingerove mačke koja je istovremeno i mrtva i živa.
Kada je Ajnštajn prigovorio Nilsu Boru zbog bavljenja kvantnom mehanikom rečima "Bog se ne kocka s univerzumom“, Bor mu je lakonski uzvratio: "Nije naše da mu govorimo kako da upravlja svetom.“