Preporuka za čitanje
"Tursko voće" - ljubavni roman za koji, možda, niste čuli
Jan Volkers rođen je 1925, preminuo 2007. Jedan je od najpoznatijih holandskih pisaca XX veka. Retko je da se afirmisani likovni umetnik – Volkers je bio priznati vajar – toliko istakne u književnosti. A sve je počelo čuvenim romanom "Tursko voće“ iz 1969, po kome je Pol Verhoven odmah snimio film. Koji je postao, šta drugo, kultni.
U poplavi "ljubića“ našeg vremena, Jan Volkers je napisao veliki ljubavni roman. Takvih knjiga nema mnogo. Među njima su, između ostalih, "Crveno i crno“, "Ana Karenjina“, "Lovac u žitu“, "Idiot“, "Sentimentalno vaspitanje“, "Pan“ itd.
Volkersova Olga postala je jedna od besmrtnih junakinja literature, u sazvežđu u kome su Ema Bovari, Ana Karenjina, Kemil Lopez, Nastasja Filipovna, Edvarda Mak, madam de Renal... Ali Olga nadilazi ovo ljubavno jato. Ona je više od svih imaginarnih književnih likova. Ona je umetnikova muza, raskošna kao Ticijanova Venera ili Primavera, za skulpture koje i danas postoje u holandskim parkovima i javnim površinama.
Kao i sve srećne porodice koje su sve srećne na isti način, tako i sve srećne ljubavi ne odstupaju od ovog pravila, te drame, patnje, oluje nema, dok kod nesrećnih ljubavi sve su zamke, patnje, zablude, preokreti, nesporazumi mogući.
Prvo, Volkers ima oko za lepotu, za proporcije ljudskog tela, za meso koje buja iz odeće kao kvasac u testu. Svaki delić tela ima dostojanstvo i lepotu, svaki prevoj misteriju o kojoj su pevali grčki pesnici. Volkersovo telo, žensko, onakvo kakvo ga on vidi, ne samo okom, već svim čulima, nije samo koža, već i odeća, odsustvo i prisustvo njeno, miris, znoj, to je kosa, crvena kao vatra, i stav tela zanosne boginje, temperatura tela, dok blaženo spava, i palac koji voli da sisa kao novorođenče dok tone u san.
Ko bi bolje opisao ženu od zaljubljenog umetnika koji je pronašao svoju muzu, koja je nakon izvesnog broja godina porekla svoj privilegovani, počasni status i pobegla od njega.
U pitanju je istinita ljubavna priča iz umetnikove mladosti. Knjiga je posvećena njegovoj velikoj ljubavi Olgi Stabulas, koja je imala ogroman uticaj na njegov život i njegovo delo. Žena uz koju je napravio neke od najčuvenijih figura koje danas krase evropske parkove i muzeje. Jan Volkers je u romanu opisao njihovu strastvenu i turbulentnu vezu, koja je započela sredinom ’60-ih godina. Nažalost, njihov brak nije opstao, što je dodatno obojilo roman tragičnim tonom.
Kako žena vrcka, drema, sedi, stoji, tušira se, šeta bulevarima, sedi u parkovima, radi, prlja se, puderiše, pere sudove, kuva ručak, jede, osvaja prostor, kao Tatarin prostranstva na konju, kako odlazi, odbija udvaranje, hladi se kao lubenica u bunaru, kako troši novac i zašto traži tursko voće, rahat lokum, od ruže, pistaća, vanile, badema ili cimeta, kada bi joj njen bivši dragi skinuo zvezdu sa neba, a ne ponudio komadić te pihtijaste poslastice.
Ima u romanu čudnih životinja, koje žive u starim stanovima, tu su mačke, lasice, pače koje voli da spava među grudima, galeb koji nije mogao da leti. Ljubav prema tastu i animozitet prema tašti, ljubomora i konfrontacija.
Interesantno, a to je pravilo broj jedan kad muškarac voli ženu, on ne razmišlja o svojim roditeljima, samo o njenim, jer oni tron zauzimaju.
Pročišćeni velikom patnjom i željom za promenama, nikad svoju vezu nisu obnovili, ali su ostali u kontaktu do samog kraja.
A kraj je potresan, neočekivan i tužan. Pomalo radostan. Kao mit. Govori nam o prolaznosti života i neprolaznosti ljubavi.